‘Svaki dan može biti prvi, ali i posljednji u našem životu’, Šta zaista znači maksimalno proživjeti život? Životne vrijednosti i ono što namjeravamo ostaviti iza sebe, jednom kad nas više ne bude, u tome imaju ključnu ulogu

YOLO

Na početku ovog bloga odmah ću vam postaviti iskreno pitanje: „Koliko puta ste dosad čuli izreku Jednom se živi i slažete li se s njom?“

U osnovi, shvaća se na način da trebamo prihvatiti da je život kratak, kako ga treba iskoristiti do maksimuma, zabavljati se, ludovati i živjeti punim plućima – uživati u svakom smislu te riječi, nipošto ne propuštajući nijednu priliku koja nam se pruži.

Ova izreka vuče korijene iz poznate latinske izreke Carpe diem (Iskoristi dan) i postupno je tokom vremena evoluirala, dok danas nije prešla u masovni pokret koji se na globalnoj razini promovira kraticom YOLO (You Only Live Once), što u slobodnom prevodu znači: samo jednom se živi. Tako na društvenim mrežama dominira #yolo kao svojevrstan izgovor za svaku moguću glupost koju ste napravili i zbog koje se najvjerojatnije ne kajete.

Živi se svaki dan, ali samo jednom se umire

Oduvijek sam tvrdio da je smisao života živjeti sa smislom. Evidentno je da ljudi, u nedostatku smisla i višeg značenja svog bivanja, u obliku neke pseudoreligijsko-manijakalne komponente kao jedini smisao svoga života prihvaćaju moto „Jednom se živi“. To je djelomično i razumljivo s obzirom na to da život kao takav sam po sebi i nema reprizu.

Naš život je samo jedan, neće se odigrati ponovo i, sukladno tome, trebali bismo ga proživjeti najbolje i najuzbudljivije što možemo jer – jednom se živi, nije li tako?
Nije! Duboko sam uvjeren da to nije tačno. Živi se svaki dan, ali se samo jednom umire.
Ranije sam spominjao kako svi mi imamo dva života. Drugi počinje onog trenutka kad istinski spoznamo da imamo samo jedan. Umri prije smrti česta je izreka. Prava istina je da nekoliko puta treba umrijeti da bi se moglo istinski živjeti.

Čovjek zaboravlja, tijelo pamti

Umiranje nije neizbježno povezano sa smrću. Umire sve ono što smo propustili, svi koje smo ostavili i svi koji su iz bilo kojeg razloga trajno ostavili nas. Ponekad umiru naše najveće ljubavi, prijateljstva, povjerenja… Izdaje i razočaranja često dolaze upravo poput smrti, naglo i bez upozorenja.

I tada se osjećamo kao da ćemo umrijeti, no nakon nekog vremena preživimo i s ožiljkom krenemo dalje. Ali jedan dio nas, jedan dio naše duše, zaista trajno umire nakon takvih iskustava. Psihologija tvrdi kako je čovjek programiran da zaboravlja negativna iskustva te da se dominantno sjeća samo onih pozitivnih. Možda čovjek zaboravlja, ali tijelo pamti.

Sve što je u životu iza nas pripada smrti

U svome bestseleru Pazi kojeg vuka hraniš posljednje poglavlje pod nazivom I to će proći započeo sam mišlju drevnog mudraca Seneke: „Živimo u velikoj zabludi promatrajući smrt kao nešto što se treba dogoditi u budućnosti. Velika je istina da sve u životu iza nas odavno pripada smrti.“

Gledano računovodstveno kroz tzv. T račun (dugovanja – potraživanja) jučer je na računu smrti, a samo ono sadašnje, ovo danas i eventualno sutra, na računu su života. Toj „potražujućoj“ strani računa našega života dugujemo ono najbolje i najljepše od nas i za nas.

Ne slušajte prošlost

Stoga, kad vas prošlost ponovo pozove, nemojte je slušati! Nema vam šta novo reći, a i već ste bili tamo. Ono što nas nije ubilo, učinilo nas je jačim, spremnijim i otvorenijim za ono šta nas čeka na računu svakog dobro proživljenog novog dana. Svaki dan može biti prvi, ali i posljednji u našem životu.

Kad svoj život shvatimo ne samo kao neponovljiv, nego i jedinstven – u smislu dara i potencijala koji su nam dani, ali i potrebe da taj dar na neki način i vratimo – pred sebe možemo postaviti samo jedan cilj, a to je da živimo kao jedinstvena i najbolja moguća verzija sebe. Živeći tako, ostavljamo trag u beskraju koji će barem djelomično ostaviti svijet boljim mjestom onda kad nas više ne bude.

Jer samo jednom se umire, ali svaki dan se živi – kao da je posljednji…

U životu prečesto trošimo vrijeme i novac na stvari i događaje koji nas ne ispunjavaju, što donose instant zadovoljstvo, a u sljedećem trenutku na njih zaboravljamo ili nisu u skladu s našim životnim odabirima ili željama za budućnost. Pritom zaboravljamo usmjeriti svoje resurse na ono što je zaista važno – znanje. Bez znanja nema napretka pa zašto onda baš u njega ulažemo najmanje?

Postani da bi postigao!

Jedini siguran način da postignemo više jest da mi postanemo više… To je jedini siguran način. Ipak, ljudi stalno pokušavaju zaobići ovo vječno pravilo te umjesto ove provjerene formule biraju prečicu. Ponekad im to pomoću varki i manipulacija i uspije, ali im se dugoročno uvijek poput bumeranga vrati i obije o glavu.

Iz jednostavnog razloga što su tražili i ultimativno i dobili kratkoročno rješenje za dugoročan problem. U svijetu u kojemu je samo nesigurnost sigurna, najsigurnija investicija je ona u svoje znanje, vještine i sposobnosti.

Zašto uporno zaobilazimo provjerenu formulu?

Još davno Benjamin Franklin konstatirao je da investicija u svoje znanje uvijek donosi najbolju kamatu na uloženo. I upravo zato ne prestaje me fascinirati činjenica kako ljudi uporno pokušavaju zaobići ovu provjerenu formulu koja funkcionira stoljećima; kako tako malo ili čak nimalo ne ulažu u svoje kontinuirano obrazovanje, očekujući istovremeno da im se život promijeni i postignu ciljeve koje su sebi zacrtali.

Bez sumnje, postoje primjeri onih koji su preko noći postigli uspjeh, ali isto tako, ako malo dulje promatramo njihov život, vidjet ćemo da taj uspjeh nisu mogli održati te su nakon inicijalnog postignuća doživjeli duboku propast.

Upravo u svojoj knjizi What Got You Here Won’t Get You There: How Successful People Become Even More Successful (Ono što te dovelo ovdje neće te odvesti dalje: Kako uspješni ljudi postaju još uspješniji) teoretičar menadžmenta Marshall Goldsmith puno prostora poklanja ovom fenomenu – jazu između rasta i razvoja.

Razvoj koji prati rast

Primjera radi, osoba započinje privatni posao, sticajem okolnosti (poznanstva, politika, timing i sl.) doživljava nagli rast i ekspanziju koje traju jedno određeno vrijeme da bi nakon toga ta tvrtka propala, ostavljajući iza sebe devastirajuće posljedice – ne samo po njene zaposlenike nego nerijetko i na ekonomiju.

Jaz je nastao onog trenutka kada vlasnik nije shvatio da se zaposlenici, pa i on sam, paralelno moraju razvijati najmanje u istoj mjeri, ako ne i više, kako bi, pojednostavljeno govoreći, njihov razvoj (znanja, vještine, sposobnosti) pratio njihov rast (povećanje opsega poslovanja, zaposlenika, složenost poslovanja itd.)

Nevjerojatan omjer 900:1

Identično je i u privatnom životu. U vremenu u kojemu se razina promjena kontinuirano povećava, a mi ostajemo na znanju koje smo stekli u formalnom procesu edukacije, naravno da ne možemo pratiti tempo i ostajemo zaglavljeni u mjestu na kojem se nalazimo.

Na jednom od vodećih svjetskih univerziteta provedeno je zanimljivo istraživanje važnosti cjeloživotnog učenja, pritom su ispitanici računali mjesečne, godišnje i dotadašnje životne troškove na stvari kao što su odjeća, obuća, izlasci, vozila, namještaj, tehnika i sl. te stavljali to u omjer s investiranjem u svoju edukaciju.

Prosječni omjer bio je 900:1. Možda bi, dok ovo čitate, i vama bilo zanimljivo napraviti malu stanku i pokušati izračunati navedeno u vašem konkretnom slučaju? Zapanjujuće, zar ne?

I ako samo želimo ostati na istom mjestu, moramo ulagati

Posljednja istraživanja pokazuju da samo za ostanak na mjestu na kojem se nalazite godišnje trebate uložiti najmanje 3 posto svojih ukupnih prihoda na ličnu edukaciju (pohađanje seminara, coaching usluge, knjige i pretplate na online sadržaje), a ako želite ostvariti rast, potrebno je steći naviku da minimalno 10 posto svojih ukupnih prihoda sami ulažete u svoju kontinuiranu edukaciju.

Ona bi trebala biti ciljana, s jasnom namjerom da steknete znanja i vještine iz onih područja koja su vam trenutačno neophodna te dobijete odgovore na pitanja koja vas muče, kao i alate i smjernice kako naučeno efikasno implementirati u svakodnevni život.

Američki poduzetnik i autor Jim Rohn sjajno je rekao: „Formalna naobrazba donijet će vam kakav-takav posao, kontinuirana edukacija donijet će vam bogatstvo.“ Život zaista nije ništa drugo doli škola rasta i svaka prilika u našem životu potiče naš rast, ali samo ako imamo svijest da je prepoznamo i primijenimo ponuđene lekcije koje sobom nosi. A to je opet i jedino moguće ulaganjem u svoj kontinuiran razvoj.

Svijet će biti bolji ili gori onoliko koliko mi postajemo bolji ili gori

Uspjeh u svakom segmentu života nije ništa drugo nego nusproizvod rasta koji smo potaknuli ciljanim razvojem. U svojoj nevjerojatnoj knjizi Alkemičar Paulo Coelho napisao je da će svijet biti bolji ili gori onoliko koliko mi postajemo bolji ili gori. Naposljetku, lako se da zaključiti kako u životu nikada ne dobivamo ono što želimo, nego isključivo ono što jesmo.

Najvažnija stvar koju smo naučili u školi je to da se najvažnije stvari ne uče u školi. Iako sam lično dosegnuo najviši stepen formalnog obrazovanja u obliku titule doktora nauka, najvažnije stvari i one koje su mi ultimativno pomogle da ostvarim uspjeh i sreću o kojima danas pišem naučio sam i dalje učim kontinuirano posjećujući seminare, i sam koristeći coaching usluge te čitajući knjige i slušajući predavanja isključivo i jedino na temu onoga što je i osnovna baza moje akademije, a to je – funkcionalno ili primijenjeno znanje.

Dokle god živimo, trebali bismo učiti kako se živi i na to učenje nikada ne gledati kao na trošak, nego upravo i jedino kao na najsigurniju i najisplativiju investiciju, kako za nas, tako i za one s kojima svakodnevno surađujemo i živimo. Primjenjujući navedeno, želim vam onaj pravi, veliki, istinski uspjeh, da uvijek idete naprijed i neka vam svaki novi dan bude bolji i uspješniji od prethodnog!

Svaki uspjeh ima svoju cijenu… Devet sastanaka u samo jednom danu u 3 različite države, dok letim prema četvrtoj (kući). I upravo u tim posljednjim momentima kada samo najjači ostanu, dok su svi drugi davno odustali, pravi uspjeh se dešava. Svaki uspjeh ima svoju cijenu… Ponekad je plaćamo u onom izvornom finansijskom smislu. Ponekad pak, plaćamo je onim najvrednijim- vremenom kojeg investiramo u postizanje našeg cilja. Ipak, najveću cijenu plaćamo izlaskom iz zone “komfora”, velikim trudom i zalaganjem, enormnim pritiskom kojeg izdržavamo, granicama preko kojih sebe tjeramo uvijek idući naprijed a nikada i ni po koju cijenu nazad. Cijenu plaćamo i stalnom borbom između dva vuka koji se bore u svakome od nas, svaki put kada pobjedimo svoje sumnje i strahove, sve one koji nas napadaju ili pak lažno i nedovoljno podržavaju. Svaki put kada budemo jači od svojih izgovora. Svaki uspjeh ima svoju cijenu… I nijedna cijena, nikada se ne može mjeriti sa osjećajem kojeg imamo kada pobjedimo onoga najvažnijeg-samoga sebe…

• 

Pričao je starac unuku na samrti: “Bilo mi je 20 i neka, kad sam naišao na malo štene u šumi, uzeo ga sebi i prisvojio. Prolazili su mjeseci i komšije mi počeše govoriti da sve više liči na vučicu i da je se trebam riješiti. Bio sam mlad i nisam nikoga htio slušati, bila mi je privržena, kuda god da sam išao, išla bi sa mnom i čekala me. I prošle su i godine… 

Jednog dana kad sam bio malo prilegao, kroz san sam čuo neku buku, režanje i cviljenje. Dok sam došao sebi i ustao, sve je utihnulo. Izašao sam napolje i ugledao čitavo stado ovaca poklano, a moja vučica sva u krvi sjedi i gleda pravo ka meni malo od straha, malo od bijesa. Utrčao sam u kuću, uzeo pušku i ubio je na licu mjesta. 

Nisam znao šta da radim sa ovcama pa sam pozvao komšije da ih odnesu dok se meso još nije pokvarilo. 

Dok smo sklanjali ovce, među njima smo pronašli tri zaklana odrasla vuka i tek tad sam shvatio šta sam uradio! 

Zato zapamti i ne zaboravi: „Nije uvijek sve kao što izgleda – sine moj, nikada ne procjenjuj niti ljude niti situacije na osnovu onoga što vidiš na prvi pogled.“ 

∞

Svi ih imamo.
Malo nas ih primjenjuje.
New Year Resolutions-ili odluke za Novu godinu, najčešće ostanu “mrtvo slovo”na papiru-zar ne ?
Jedan od glavnih razloga leži u činjenici da ih imamo previše i upravo zbog tog nedostatka fokusa ne uspijevamo ih provesti.

Interesantna studija pokazala je da ako napravimo samo JEDNU i stalno se prisjećamo u 98% slučajava ostvarit ćemo to!
Postavimo tu rečenicu na zaslon telefona, na frižider, kao poseban list u naš rokovnik, novčanik, nosimo je kao narukvicu, privjesak za ključeve, osvježivač, upaljač itd. uopšteno gdje god možemo kako bi nas stalno podsjećala da ne izgubimo fokus sa onoga što je bitno.

Ostvarimo je na jedini mogući način-Dan za dan, svih ili barem najvećim dijelom, onih famoznih 86.400 sekundi koje su nam na raspolaganju.
Podjelimo je sa našim prijateljima, saradnicima, porodicom itd. neka nas i oni stalno i iznova na to podsjećaju.

Naš život prije ili kasnije poprima boju naših misli, a mi postajemo produkt našeg okruženja ali i rezultat naših svakodnevnih izbora.

U osnovi život je samo 10% onoga što nam se dešava a 90% onoga kako to doživljavamo odnosno kako na to reagujemo.
90% je do nas i do naše svjesne ili refleksne odluke “Kojeg Vuka odlučimo tog momenta Hraniti” bez obzira na to šta nam i u kojoj formi život tog momenta “servira” mi i samo MI odlučujemo kako ćemo to “probaviti”.
Pozitivno ili negativno oduvijek je bilo samo pitanje stava, te naše svjesne i čvrste odluke.

Upravo zbog toga, moja Novogodišnja Odluka veoma je jednostavna za zapamtiti a ukoliko je primjenim imat će pozitivan efekat na bukvalno sve segmente moga života.
Moja Novogodišnja Rezolucija glasi “PAZI KOJEG VUKA HRANIŠ”!

Tako je jednostavna ali znam da nije nimalo laka.
Ona predstavlja spremnost na jednu žestoka borbu sa samim sobom, svojim unutrašnjim blokadama, strahovima, emocijama itd. koju svako od nas za sebe mora svakog dana iznova voditi. I kao i uvijek sa sobom nosi pitanja:

Da li će biti lako?
Ne. Neće.
Da li će vrijediti?
Da. Apsolutno!
I mnogo, mnogo više nego što to uopšte možemo sada i zamisliti.
Jer ako rješimo 90% života, onih 10 slobodno možemo zanemariti.
Jedino što je važno jeste da povjerujete i krenete.
Upravo zbog toga, predlažem ovu istu odluku, mantru, rezoluciju (nazovite je kako god želite) i Vama dragi moji, jer samo tako siguran sam da će Vam Nova 2019 biti iznimno uspješna, istinski sretna i nadasve ispunjena!

Iskreno i od ❤ želim Vam da sve to postignete te da kroz to još više i postanete, ali i da pomognete i drugima da uživaju u ovom prekrasnom daru što se život zove tako što će ,,Paziti Kojeg Vuka Hrane” …

Vaš,
Kenan

 

Onako kako bi želio da si živio na kraju svoga života, tako možeš početi živjeti već danas.

-Marko Aurelie-

 

Često me ljudi pitaju kako da spoznaju šta je to njihova svrha, šta je ono što, ,stvarno“ žele, ono što je njima a ne nekome drugom (obitelji,prijateljima,društvu itd) istinski važno u životu ?

Na takva pitanja svojim klijentima odgovaram sa jednom naizgled jednostavnom a tako prokleto važnom vježbom koja nosi naziv po istoimenoj knjizi John Strelecky, ,Big Five for Life „koju sam prvi put čuo prilikom boravka na safariju u Tanzaniji.

 

Naime po nekom nepisanom pravilu safari se ocjenjuje kao dobar,odličan ili savršen u zavisnosti od toga da li ste tokom istog vidjeli 5 ključnih životnja. Interesantno, iako sam i tada i kasnije u drugim zemljama bio na nekoliko safarija nikada nisam uspio da vidim više od tri (doduše uvijek različite ).

E sada šta ako bi baš poput tog safarija ocjenivali svoj život na njegovom kraju ?

S obzirom da duboko vjerujem da smo mi kreatori a ne samo pasivni posmatrači naših života predlažem i Vama da uradite ovu vježbu odmah danas kako slijedi :

Navedeite 5 (samo pet ) stvari u svome životu koje trebate

1. postići,
2. vidjeti ili
3. osjetiti

kako bi ste svoj život mogli ocjeniti kao savršen !

Znam reći ćete „Pa to je lako„ ali siguran sam da ćete i Vi baš kao i incijalno ja a kasnije i mnogi moji klijenti „zapeti“ na ovoj samo naizgled jednostavnoj vježbi.

Magija je u tom famoznom broju pet ali i u ove tri različite stvari koje trebate definisati bar u jednoj od tačaka dakle nešto postići,nešto drugo vidjeti a nešto treće doživjeti. Ostale dvije neka budu bilo šta od navedenog.

Nekako mislimo uvijek da znamo šta je to što nam je zaista životno važno ali kada dođe do verbalizacije navedenog pogotovo u ovako formatiranom obliku dolazi do problema a upravo u tom problemu krije se i pravo rješenje. U tim preispitivanjima koz koja prolazite kada trebate definirati svojih velikih pet za život krije se i odgovor na pitanje, ,Šta je to što Vam je zaista, istinski važno „?

I zapamtite Vi i samo Vi na kraju života ste ti koji ga ocjenjuju. Definirajte stoga stvari koje su Vama važne a ne ono što mislite da bi neko drugi cjenio kada bi ste uradili. I prilikom toga slušajte svoje srce i intuiciju –oni nekako oduvijek znaju gdje trebate stići.

Sve velike tajne su jednostavne. Ali nisu lake. Ipak siguran sam da ćete istinski uživati u ovoj iluminirajućoj vježbi a onda kada je završite i osjettite onaj osječaj smirenosti koji dolazi od činjenice da osječate da je to zaista ono Vaše pravo i stvarno krenite uraditi sljedeće dvije stvari :

1.Uporedite koliko je Vaš trenutni život usklađen sa Vašim Big 5 for Life ?

2.Počnite praviti godišnje, mjesečne i naročito važne dnevne planove tako da u njima najveći prioritet i težinu imaju stvari na Vašoj Big 5 listi

Hitne stvari mogu čekati. Bitne nikada.

Želim Vam sretno putovanje u Vaš novi i ispunjeniji, ,Big 5“ život…

 

R.Dobelli navodi izuzetno zanmljivu ali i poučnu kratku priču :

Jednom prilikom francuska kolonijalna vlast u Hanoju donjela je zakon po kome ce donosiocu za svakog mrtvog pacova isplatiti 50 dolara.

Cilj je bio iskorjenjavanje pacova.

Rezultat = ovaj zakon doveo je do masovnog uzgajanja pacova od strane ljudi 🙂 .

Dakle cilj je bio ispravan ali ne i podstrek stoga je napravljen kontraefekat.

Ljudi su vođeni svojim vlastitim interesom brzo došli na ideju da što više pacova donesu to će više novca dobiti a razmišljajući na način kako da taj cilj što jedostvanije i sa što manje rada i napora ostvare umjesto da ih love i iskorjenjuju (što je bio primarni motiv i podstrek onoga koji je donosio ovaj zakon)počeli su ih jednostavno uzgajati i naplačivati kao da su ulovljeni čime su dramatično povečavali svoj profit a vlast uprkos uvečanim plačanjima nije ni izbliza ostvarila planirani cilj.

Kad malo bolje razmislimo u tome nema niceg cudnog .

Čisto psihološki ,ljudi primarno reaguju na podstrek kroz koji prepoznaju vlastiti interes, ali ne i na cilj koji se krije iza njega.Dobri sistemi stoga umiju da usklade podstrek i cilj.

Jedan primjer recimo iz Starog Rima , u kome je graditelj mosta morao da prilikom pustanja tog mosta u rad i svakog pijacnog dana do kraja zivota, stoji ispod njegovog luka dok ljudi u masama prolaze i kliču mu cestitajuci na poduhvatu.Tako je uskladjen podstrek tj njegova zelja ,da za zivota napravi most koji nosi njegovo ime i kao takav bude prepoznat u javnosti , sa ciljem vlasti i naroda da taj most bude stabilan i siguran dugorocno.

Stoga ako Vas cudi ponasanje ljudi , organizacije , vlasti ili pak cjelokupnog drustva kod donosenja odredjenih odluka zapitajte se samo kakav se sistem podstreka krije iza njihovih postupaka.Naucnici tvrde da se vise od 90% svih uzaludnih napora,promasenih planova ,reformi, agendi itd.moze objasniti teorijom pogrešnih ili pretjeranih podstreka.

Neusklađenost podstreka i cilja uzrok je svih nevolja kako u osobnom životu ,poslu,politici i duštvu uopćeno .

Zato advokate,savjetnike,ljekare itd ne trebate placati po rashodima niti po satu nego isključivo i jedino prema unaprijed dogovorenom i postignutom  željenom rezultatu .

Po istom principu svoga  frizera nemojte pitati ,,trebam li se šišati ? „

U jednoj šaljivoj ali istinitoj predaji stoji kako je poznati investitor Čarli Manger posjetio radnju za ribolovacki pribor. Zastao je ispred jedne police, uzeo u ruku izuzetno privlačan plasticni mamac koji mu je odmah zapao za oko i upitao vlasnika onako usput (jer je vec odlucio da ga kupi pod svaku cjenu ):,,Reci mi da li ribe istinski trzaju na njega ?” Prodavac se nasmijao i rekao :,,Čarli mi ga ne prodajemo ribama .”

Cuvajte se teorije pogresnih podstreka i dok ovo citate zapitajte se da li je ono sto Vas podstiče u bilo kojem segmentu života usklađeno sa onim sto zaista zelite ?

U tom naizgled jednostavnom pitanju krije se ključ Vašeg istinskog uspjeha i sreće.

 

,,Ne privlaci me ono što svi mogu imati.
Ne težim onome što svi žele.
Ne hodim putevima kojima hodaju drugi.
Nemam vremena za lažna prijateljstva, usiljene susrete, nepotrebne razgovore, sitne interese, neiskrene osmjehe niti beznačajne momente.
Nemam vremena da gubim vrijeme.
Ne vjerujem u oprost ali vjerujem u zaborav i sud Božiji.
Ne vjerujem da se život može preživjeti ali znam da se može nadživjeti.
Znam da se dobre stvari počinju dešavati kada se udaljim od negativnih ljudi.
Znam da čovjek u životu najskuplje plati jeftine ljude.
Znam da je ono što većina vjeruje uvijek i nepogrešivo pogrešno.
Znam da ne postoje kratkoročna rješenja niti dugoročne poteškoće.
Znam da sve prolazi i da su mi koraci odavno odbrojani.
Znam da samo prave vrijednosti nemaju cijenu…
Znam da su NE i ZNAM jedini pravi počeci svakog istinskog SPOZNAH…“

Kada sam napisao ovu kratku poemu primarna misao bila mi je snaga negacije ili negativa kao svojevrsnog preduslova naknadne spoznaje ili pozitiva u svakodnevnom životu.

Velika je istina da su ljudska bića kondicionirana da predominantno djeluju u negativu, i da je to sasvim ok.

Razlog za to jako je jednostavan a leži u dobro poznatim krilaticama  koje često nesvjesno rabimo unutar šireg mega popularnog pojma ,,Moć Podsvjesti„ Dok naša svijest predstavlja ono čemu težimo (psihološki ono što želimo ostvariti odnosno užitak ka kojem idemo ) naša podsvjest predstavlja ono od čega bježimo (Frojdovski rečeno onaj bol koji pokušavamo izbjeći ). S obzirom da podsvjest čini 4/5 ili 80% našeg misaonog sistema razumljivo je zašto je negativ toliko primaran i zašto je važno ne odupirati se takvom prirodnom načinu razmišljanja kroz koncepte „roza naočala“ ovjekovječene u mantre slijepog i konstatnog pozitivnog razmišljanja pod svaku cijenu.

U mojim sesijama executive coachinga upravo upotrebom negacije veoma jednostavno i brzo definiramo oblast na kojoj se želi raditi, jer umjesto da govorimo o tome šta se želi promjeniti odnosno postići i u kojoj oblasti, prvo gledamo u kojim oblastima ne želimo djelovati  i isključivajući ih jednu po jednu dolazimo do one preostale što uvijek rezultira onim tako važnim AHA momentom –kada osoba konačno shvati šta je to što istinski želi da radi i zašto.

Put ka ostvarenju svakog cilja uvjek je isti.

Prvi i najteži dio jeste jasno definisati šta istinski želimo. Verbalizirati to odnosno spustiti to u riječ.

Nakon toga važno je to vizualizirati (kristalno jasno ) iz prostog razloga što nikako ne možemo pogoditi metu koju ne vidimo.

Sama implementacija odnosno ostvarenje treći je i najlakši dio u ovoj jednačini i u osnovi uslovljen je strateškim korištenjem provjerenih sistema i alata.

U osnovi svi problemi mogu se podjeliti na dvije vrste.

Prvi je kada znamo šta želimo ali to ne uspjevamo ostvariti ili nemamo kontrolu nad tim procesom. Ova vrsta problema vodi ka anksioznosti i napadima panike.

Drugi je kada ne znamo šta želimo. Ova vrsta problema vodi ka depresiji, apatiji i danas toliko prisutnom osječaju nemoći.

Zato kada se ponovo nađemo u situaciji da neznamo (šta točno želimo, šta nam je zaista problem a šta samo mislimo da jeste, što je naše zašto itd) sjetimo se da se odgovor često nalazi unutar samoga pitanja.

Krenimo od onoga šta NE želimo, kada to iscrpimo ostat će nam ono ZNAM i shvatit cemo da su NE i ZNAM jedini pravi počeci svakog istinskog SPOZNAH !“

 

„Imamo 2 života, drugi počinje onog momenta kad istinski shvatimo da imamo samo jedan.“

– Konfucie –

 

Jedan siromašni mladić prodavao je robu hodajući od vrata do vrata da bi platio svoje školovanje. Umoran i jako gladan, odlučio je zamoliti za malo hrane na vratima sljedeće kuće. Ipak, kad mu je mlada i vrlo lijepa žena otvorila vrata, posramio se, i umjesto da zatraži malo hrane, zatražio je samo čašu vode.

Mladoj se ženi, vidjevši ga, učini da je možda gladan, i umjesto vode, dade mu veliku čašu mlijeka. On prihvati čašu i vrlo brzo je popije, zatim je upita: Koliko sam dužan? Ona odgovori: Majka nas je učila da se ljubaznost ne naplaćuje.

Onda, od srca vam hvala – reče mladić. Mladić Howard Kelly se odlazeći od te kuće, nije samo osjećao fizički jačim, već je i vjera u Boga i čovjeka u njemu također ojačala, a bio je prije toga spreman odustati i sve napustiti. Godinama kasnije, ta žena se jako razboljela. Lokalni liječnici bili su nemoćni. Napokon, uputili su je u veliki grad gdje su postojali specijalisti koji su mogli proučiti tu rijetku bolest koju je imala. Dr. Howard Kelly, tada najveca zvjezda i strucnjak je također pozvan na konzultacijie,mada su mnogi vjerovali da se nece odazvati imajuci u vidu da je prakticno bilo nemoguce doci do njega.

Kad je čuo ime grada, čudno svjetlo je obasjalo njegove oči. Odmah je ustao otišao do bolnice gdje je bila njena soba sa željom da je vidi. Prepoznao ju je odmah. Vratio se u sobu za konzultacije odlučan da pruži sve od sebe da bi joj spasio život. Od tog dana obratio je posebnu pozornost na njezin slučaj.

Nakon dugačke borbe bitka je dobivena. Dr. Kelly je zatražio od financijske službe da mu dostavi konačni obračun za njezino liječenje, na odobravanje.Kad je dobio račun, pogledao ga je i dopisao nešto na dnu računa, i poslao joj je račun. Kada je žena dobila račun, plašila se da ga otvori – cula je da je najskuplji ljekar bio zaduzen za njen slucaj i bila je sigurna da će ga morati do kraja života plaćati. Ipak, pogledala ga je, i nešto što je bilo napisano na dnu računa, privuklo je njezinu pažnju.

Pisalo je: “Plaćeno u potpunosti jednom davnom čašom mlijeka”, potpis, Dr. Howard Kelly.

Tvoje je samo ono što daš, ili možda ipak ne?

∞

Velika je istina da ljudi žive kao da nikada neće umrijeti a onda umiru kao da nikada nisu živjeli. Kažu da iz života niko ne izlazi živ ali da svako živi na drugačiji način. Kada je riječ o odnosu prema životu, po mome dubokom uvjerenju postoji 5 vrsta ljudi.

Prvi su oni koji prosto egzistiraju.Ove osobe kao da čekaju da im život prođe, ne pokazuju interes ni za čim vrijednim osim za bazičnim, primodijalnim funkcijama.

Drugi su oni koji preživljavaju. Ovakvih je danas možda i najviše, zarobljeni u problemima svakodnevnice, ove osobe poput kletve uvijek i iznova ponavljaju jednu te istu mantru „Šta ćeš, mora se živjeti“. Žive dan za dan i uglavnom u okruženju ili drugima traže razloge svog nezadovoljstva i neuspjeha.  

Treći su oni koje život potroši umjesto da oni troše život.

Četvrti su oni koji proživljavaju život. PrEživiš ili PrOživiš, jedno slovo a tako velika razlika,interesantno, zar ne ?. Ovo su ljudi koji žive život u punom smislu te riječi, gledaju da maksimalno iskoriste onih svih 86.400 sekundi koje banka života neumoljivo dijeli svakoga dana. Ovi ljudi uživaju u malim stvarima, koncentirraju se više na ono što imaju a manje na ono što nemaju, život posmatraju kao dar koji treba maksimalno iskoristiti u svakom smislu te riječi. Pozitivni su, puni energije,uvijek u pokretu, rade na više stvari istovremeno, brinu o sebi u svakom smislu te riječi, izlaze, druže se kao da sutra ne postoji.

Ipak postoji i peta vrsta. To su oni rijetki koji uspiju nadživjeti život. Ovo su ljudi koji su umrli prije smrti, to su oni koji su svjesni da život nije samo dar nego i jedinstvena prilika da uradimo nešto duboko i značajno što će ostaviti trag i nastaviti živjeti kad nas više ne bude. Ove osobe, baš kao u gore navedenoj priči svjesni su da je njihovo samo ono što daju, istovremeno vjerujući da je sreća jedina stvar koja se multiplicira kada se dijeli.

Kažu da je jedina svrha života, život sa svrhom. Misija nije ništa drugo nego izjava o svrsi postojanja. Kada kažemo za nekoga da se nalazi na misiji onda govorimo o nekome ko je davno dao odgovor na svoje „Zašto“ i koga je upravo zbog toga teško skrenuti, unatoč svim svakodnevnim poteškoćama, sa puta kojim je krenuo.

Život je suviše kratak da bi bio sitan. Da bismo ga živjeli u punom smislu te riječi i eventualno nadživjeli, moramo biti istinski svjesni da nećemo dobiti drugu šansu. Život nema reprizu.

Dva najvažnija dana u životu svakoga čovjeka su dan kada se rodi i dan kada istinski spozna zašto. Zašto smo ustali jutros, zašto idemo na posao na koji idemo, zašto provodimo dane kako ih provodimo, zašto živimo, uostalom zašto čitamo ovu kolumnu i šta ćemo uraditi nakon što je pročitamo ?

Najbrži način da imaš prijatelja jeste da i budeš prijatelj. Najbrži način da budeš sretan jeste da nekog drugog usrećiš. Najjednostavniji način da nadživiš život jeste da shvatiš da je tvoje samo ono što daš.

Ako se slažete, znate šta Vam je činiti.