Autor: admin

 

U proteklom periodu dobio sam veliki broj upita od strane menadžera na različitim nivoima. Skoro svi su iskazivali svoju duboku frustraciju i problem na koji nailaze u radu sa kolegama. Primarne frustracije proizilaze iz ogromnog trošenja vremena na superviziju onoga što se najčešće nedovoljno kvalitetno uradi, na efikasnost, produktivnost i zamaranje nebitnim stvarima te sam s tim u vezi kao i uvijek pripremio jednu kratku priču koja zorno ilustrira na koji način se navedeno možda može prevazići.

Henry Kissinger, jedan od najmoćnijih ljudi svih vremena savjetnik skoro svih američkih predsjednika, te čovjek iz sjene kojem su se pripisivale ogromne sposobnosti i moći odlikovao se između ostalog iznimnom efikasnošću u obavljanju zadataka koji su stavljani pred njega i timovima kojima je rukovodio. U romansiranoj biografiji „Kissinger izbliza“ njegov dugogodišnji šef kabineta podjelio je sa čitaocima jednu izuzetnu zanimljivu i poučnu anegdotu koja možda na najbolji način opisuje njegove metode i način rada.

„Kada sam se kao pripravnik zaposlio u kabinetu Dr Henry Kissingera objašnjeno mi je da Dr Kissinger zahtjeva da se svi izvještaji analize, pitanja i slično donose i ostavljaju na njegov radni sto i na lijevoj strani. Najkasnije u roku od 24 sata pismeni odgovor čekao bi vas na desnoj strani njegovog stola. Isprva sam se začudio takvoj efikasnosti. Kada sam napisao svoj prvi izvještaj ostavio sam ga u večernjim satima na lijevoj strani njegovog stola. Na moje iznenađenje već rano slijedeće jutro našao sam ga na desnoj strani stola. Na izvještaju je rukom bilo dopisano – Je li ovo najbolje što možeš? U potpisu Dr Henry Kissinger. Vratio sam se za svoj stol, pregledao izvještaj i spoznao da sam propustio spomenuti neke jako važne stvari, da bih trebao ispustiti neke manje bitne i ponovo ga ostavio na lijevoj strani stola. Sutradan sam ponovo našao svoj izvještaj sa istom porukom –  Je li to najbolje što možeš? Vratio sam se ponovo pregledao izvještaj ubacio određene grafike koji jasno pokazuju ono što sam htio istaknuti, promjenio sam naslov itd. Treći dan sve se isto odigralo. Sedam punih dana prepravljao sam izvještaj i svaki put sam spoznao gdje sam sve pogriješio, čak sam ga i vizuelno uljepšao, sedmi dan susreo sam se sa Dr Kissingerom u njegovoj kancelariji. Kada sam vidio da na mom papiru ponovo piše – Je li to najbolje što možeš?, vidno isfrustiran glasno sam rekao- Jeste-, to je najbolje što mogu. Na te riječi on se kratko nasmijao i hladno mi rekao – Ok, znači sad mogu da ga pogledam.“

Jako često ljudi nam donose stvari koje nisu dovoljno kvalitetno uradili. Mi gubimo vrijeme ispravljajući tuđe greške i što je najgore na kraju sami uzimamo da radimo tuđe poslove po sistemu: Volim da to sam uradim nego da mi opet izvlače živce. Ključ efikasnog upravljanja vremenom leži u sposobnosti delegiranja. Da bi ste mogli delegirati (prenijeti ovlasti da neko drugi uradi posao umjesto vas) ne smijete prihvatati kratkoročna rješenja za dugoročni problem, morate se okružiti sjajnim ljudima, ali i njih i sve ostale naučiti da očekujete maksimalan trud, zalaganje i iznad svega kvalitet i rješenja što će neminovno dovesti do jedine stvari u kojoj se mjeri uspjeh nekog menadžera, a to je rezultat. Kako vi upravljate svojim vremenom? Koji su najčešći problemi na koje nailazite u radu sa drugim ljudima? Šta je za vas kvalitetno urađen posao i zašto? Koliko cijenite svoje vrijeme i koliko ste svjesni u kojoj mjeri delegiranjem možete ubrzati svoj uspjeh na svim poljima?

Kao i uvijek sa zadovoljstvom očekujem veliki broj Vaših komentara i zajedničkih diskusija.

 

Iskreno Vaš,

Dr Kenan Crnkić

Jedino pitanje koje daje potpun odgovor na sve, ali apsolutno sve u našem životu je Zašto ?
Spoznati šta je naše zašto je ultimativna tajna i ključ koji će otvoriti vrata pravog života.
Rijetki su ljudi koji istinski žive.
Većina ljudi jednostavno životari ili samo egzistira, tj. postoji na ovome svijetu.

Tako isto neki ljudi na poslu samo tu rade, neki imaju djecu jer to i drugi imaju pa nema smisla to nemati, neki studiraju zato što to roditelji od njih traže, neki kažu da vole jer je red da se to kaže u određenim prilikama, neki ulaze u neki posao jer misle da će im biti bolje nego što je sada, kako god ljudi prate često tzv. „ fenomen krda“ poznat po našoj staroj poslovici Kud svi ljudi tu i mali Mujo.
Ono što duboko vjerujem jeste da dokle god ne spoznate šta je Vaše zašto nećete uspjeti u pravom smislu te riječi. Mnogi su mi ispričali da se nikada nisu gluplje osjećali nego kada završe nešto (diplomiraju, ožene se, udaju, kupe nešto što su oduvijek željeli itd). Kažu imaju u sebi neki čudni osjećaj praznine. To je siguran pokazatelj da ono što su ostvarili samo su mislili da žele.
Poput zeca koji neprestano trči za imaginarnom mrkvom, ljudi često dokle god teže nečemu sretni su, a kada to dobiju ispunjava ih neki čudan okus praznine. I onda stavljaju pred sebe novi cilj jer im nedostaje ushićenje koje su osjećali dok su težili da postignu nešto.

Lao Tse-a je rekao: „ Put je cilj“ i ko traži taj nađe –a možda bi bio najsretniji da nije našao, zar ne ?

Jedna misao kaže: „Da svi ljudski problemi proizilaze iz nemogućnosti sjedenja sam sa samim sobom u sobi.„

Šta je ispravnije po Vama ? Šta je Vaše zašto ? Zašto ste jutros ustali ? Zašto čitate ovaj blog ? Zašto radite to što radite ?
Šta zaista želite ostvariti u Vašem životu ?
Radite li posao tako da izgubite osjećaj o vremenu od silnog ushićenja ?

Znate li šta zaista hoćete ili će te prihvatiti neku ponudu samo zato što drugi misle da je to pametno, ili da Vam se ponovno neće nuditi ako jednom odbijete?

Uspjeh je znati kako postići nešto.
Ali sreća, sreća je znati šta je to nešto što zaista želite da postignete.
Sreća je moći biti sam sa sobom u sobi, sreća je raditi, dobiti i živjeti ono što zaista, ali zaista želite.

Sreća je znati šta je Vaše zašto.

Dakle…

Baron Rotšild (Rothschild) osnivač najbogatije i najuticajnije porodične dinastije svih vremena bio je strog, ćutljiv i nadasve uspješan čovjek. Nikada nije davao intervjue niti se slikao u javnosti. Vjerovao je da sve što vrijedi može i treba da se kaže u jednoj rečenici ili pak ne vrijedi dovoljno. Jedan univerzitetski novinar zaintrigiran tom tvrdnjom javno ga je više godina izazivao da dokaže svoju tvrdnju. Kada je baron konačno pristao novinar je odlučio da mu postavi naizgled jednostavno, ali izrazito široko pitanje na koje po njegovom mišljenju nije moguće dati kratak odgovor. Pitao ga je:

Barone šta je tajna Vašeg tolikog uspjeha ?

Baron na to odgovori :

Dvije riječi.

Koje ?

Dobre odluke.

A kako donosite dobre odluke ?

Jedna riječ.

Koja ?

Iskustvo.

Dobro, a kako ste njega naučili i stekli ?

Dvije  riječi.

Koje?

Loše odluke, reče Baron i završi svoj prvi i posljednji intervju.

 

Svi mi svakodnevno donosimo mnoštvo različitih odluka u našem životu.

Neke su manje važne, a neke su od sudbonosnog značaja.

Postoje različite metode, principi pa i čitavi sistemi donošenja odluka.

Volio bih čuti čime se Vi ali iskreno vodite kod donošenja odluka ?

Šta je to što prevagne kada kupujete nešto ?

 Cijena, kvalitet, pakovanje, želja, instikt ili pak nešto sasvim drugo ?

Koje odluke smatrate da su sudbonosne i zašto ?

Koliko vremena koristite analizirajući svoje već donesene odluke ?

Koliko se i sa kim savjetujete kod donošenja odluka u svome životu ?

I za one hrabre ( a nadam se da ih ima ) koje odluke smatrate dobrim, a koje konkretno loše donesenim u svojim životima (navedite molim Vas konkretan primjer svoj ili pak nečiji drugi samo neka je jasno o čemu se radi i zašto mislite da je dobro odnosno loše).

Za kraj podjelio bih sa Vama, prevod citata sa ovosedmičnog postera:

 

„Cjeli život je stvar odluka.

Uvijek činite sve što je u Vašoj moći da donesete one koje su dobre ,

i uvijek učinite sve kako bi ste naučili nešto iz onih loših.“

 

Želim Vam ugodan dan , sretnu i nadasve uspješnu predstojeću sedmicu.

Iskreno Vaš,

Dr Kenan Crnkic

Ps:Tvoje je samo ono što daš. Podjelite ovaj i druge postove sa ove stranice sa što većim brojem ljudi. Budite uspjeh, širite uspjeh – stvarajte uspjeh !

 

 

Jedan čovjek do te mjere je bio fasciniran leptirima da ih je svakodnevno satima gledao kako lete. U želji da ih bolje upozna, proučavao je njihov neobični put transformacije i nastajanja.

I tako, jednog dana, uočio je maleni otvor na čahuri leptira. Čovjek je sjedio i gledao kako se leptir nekoliko sati energično muči da bi izvukao svoje slabašno tijelo kroz taj maleni otvor.

Onda je leptir stao. Činilo se da ne može dalje i da je odustao. Zato je čovjek odlučio da pomogne leptiru. Otišao je kući, uzeo malene makaze i izrezao čahuru tako da otvor bude dovoljno velik.

Leptir je s lakoćom izašao, ali imao je krhko tijelo i smežurana krila. Čovjek je nastavio da prosmatra leptira, očekujući da će se krila svakog trenutka otvoriti, povećati i raširiti kako bi podržala i osnažila leptirovo tijelo vinuvši ga baš kao i druge u nepoznate i neistražene visine.

Međutim, ništa se nije dogodilo! Leptir je cijeli svoj kratki  život proveo puzeći okolo sa slabašnim tijelom i nerazvijenim krilima. Nikada nije poletio.

Uprkos svoj svojoj ljubaznosti i dobrim namjerama čovjek nije razumio da su poteškoće kroz koje je leptir morao proći izlazeći iz čahure, dio puta njegovog razvoja, kako bi kad se oslobodi čahure bio dovoljno snažan, otporan i  spreman za svoj let.

Ponekad su upravo poteškoće ono što trebamo u našem životu. Poznato je  da kada Bog nekoga voli stavi ga na iskušenje. Kada bi nas oslobodio svih prepreka, problema, iskušenja i poteškoća nikada ne bi smo postali tako snažni, otporni niti sposobni koliko smo sada i koliko tek možemo biti. Nietzche je rekao nešto, u što sam duboko vjerujem, i u što sam se više puta uvjerio u svome životu :“Sve što nas ne ubije  samo nas učini  jačim„.

Zato kad sljedeći put naiđete na poteškoće znajte da je to neizostavni dio razvojnog puta i da je njihova svrha upravo ta da nas osnaže i nauče nečemu važnom. Isto tako kad budete željeli nekome da pomognete ponudite mu udicu umjesto ribe, jer najveće bogatstvo koje možemo da ponudimo nekome jeste da mu otkrijemo njegovo sopstveno.

” Tražio sam Snagu…
I Bog mi je dao poteškoće koje su me osnažile.

Tražio sam mudrost…
I Bog mi je dao probleme koje je trebalo riješiti…

Tražio sam bogatstvo…
I Bog mi je dao Mozak i Tijelo da mogu raditi.

Tražio sam hrabrost…
I Bog mi je dao Prepreke koje je trebalo savladati.

Tražio sam ljubav…
I Bog mi je dao ljude kojima je trebalo pomoći.

Tražio sam usluge…
I Bog mi je dao prilike.

Nisam dobio ništa od onog što sam tražio…
Al dobio sam sve što mi je ikada trebalo.”

Ovaj blog napisao sam nadahnut razgovorom sa svojim dugogodišnjim izuzetno lojalnim i iskrenim prijateljem. Volio bi da osim komentara na gore navedeno povedemo zajednički diskusiju u kojoj mjeri je sve ovo primjenjivo u odgoju odnosno mentorisanju  naše djece, studenata, saradnika, podređenih i svih onih koje volimo, kojima želimo dobro i samo dobro i koje pokušavamo poštedjeti svakog iskušenja i zla ovoga svijeta.

Da li je baš uvijek put do pakla popločan dobrim namjerama ili pak….

Iskreno Vaš,

Dr Kenan Crnkić

                                                                                 

 

Šezdesetih i sedamdesetih godina Adidas je suvereno dominirao tržištem sportskih artikala. Nijedan iole značajan konkurent nije bio ni na vidiku. U to vrijeme nekolicina mladih ljudi odlučila se da utemelji novu kompaniju. Imali su viziju da budu ne samo ravnopravni nego i veći od samog Adidasa. Na samom početku naišli su na strašan otpor unutar vlastitih familija i nedovoljno podrške od ljudi koje su do tada smatrali svojim iskrenim prijateljima.

Jednog dana sjedili su utučeni preispitivajući svoju odluku, sve dok jedan od njih nije rekao: „Bez obzira šta drugi mislili i govorili hajdemo to jednostavno uraditi (engl. JUST DO IT )“. Ostali su ga podržali. Shvatili su da ne trebaju previše slušati šta drugi misle. Jednostavno trebaju uraditi ono što su naumili. Te 3 male riječi „Just do it„ do te mjere su ih inspirirale da su ih isprintali na bijelim majicama i počeli stalno nositi prilikom posla. Uskoro su se pridružili i ostali, i Just do It postao je jedan od najpoznatijih i najvrijednijih slogana ikada stvorenih na ovome svijetu.

Siguran sam da pretpostavljate o kojoj firmi je riječ. U rekordnom roku Nike je postao najveći svjetski prodavač sportske opreme .

I danas svi uposlenici u centrali Nike-a nose majice sa natpisom JUST DO IT !

Kada sam razmišljao šta pripremiti i postaviti za ovosedmični blog , u razgovoru sa svojim studentima, fanovima, kolegama i prijateljima došao sam do saznanja da ljudi imaju jako često ne samo dobre, već i sjajne odnosno izuzetne ideje za pokretanje nekog biznisa, pokreta, nekog novog i drugačijeg načina organizovanja itd. Ljudi na ovim prostorima posebno su inovativni, kreativni, pametni i definitivno ne fali nam dobrih ideja.

S obzirom da predajem preduzetništvo u širem smislu osjetio sam potrebu da istaknem važnost jednostavnog djelovanja, jer sama riječ preduzetništvo-poduzetništvo vuče svoj korijen iz riječi preduzeti odnosno poduzeti  nešto… Dakle potrebno je da ustanemo, donesemo odluku i napokon  jednostavno PREDUZMEMO NEŠTO !

Imati dobru ideju, napraviti sjajan biznis plan ne znači ništa ukoliko ne poduzmemo nešto u vezi sa njom, ukoliko se jednostavno ne pokrenemo i shvatimo da samo korak stvara korak, odnosno da sve izgleda teško prije nego što postane lako.

Sve što vidimo i čime se služimo na ovome svijetu napravljeno je od ljudi koji nisu samo sanjali nego i djelovali. Od one vrste ljudi koji znaju da je uspjeh neizbježno povezan sa djelovanjem.

U kultnom serijalu porodice „Sopranos“ glavni karakter u više navrata citira jednu naizgled jednostavnu, a važnu poslovicu koja kaže: „Više ćete izgubiti neodlučnošću i ne donošenjem odluke nego pretjeranom odlučnošću ili pak donošenjem pogrešne odluke„.

Do kada trebamo planirati, sanjati i preispitivati svoje ideje ili ideju ?

Kada trebamo prestati planirati i početi konkretno djelovati ………..

 

Kao i uvijek sa zadovoljstvom očekujem veliki broj Vaših komentara i zajedničkih diskusija.

 

Iskreno Vaš,

Dr Kenan Crnkić

[separator top=”40″ style=”none, single, double, dashed, dotted, shadow”]

Toma Petersa slušao sam mnogo puta, a imao sam privilegiju da ga upoznam na zajedničkom letu za Dubai. Davne 1997. godine Peters je napisao revolucionarni članak pod nazivom „The brand called you“ u kojem je prvi put upotrijebljena ideja personalnog brendinga. Peters smatra da smo svi mi izvršni direktori vlasititih kompanija odnosno korporacija „d.o.o. ili d.d. JA“. Od majice sa prepoznatljivim C (champions), farmerki sa famoznim Levi’s znakom ili pak mobitela, auta, kafe koju pijemo pa sve do vode koju sa sobom nosimo sve, apsulutno sve govori ko nas je i u kojoj mjeri, a da toga nismo ni svjesni, izbrendirao i učinio nesvjesnim promotorom svoga brenda. Šta možemo naučiti od velikih kompanija o brendingu? Zašto kupujemo određene brendove? Da li smo svjesni da smo i sami brend i da u ovom dinamičnom vremenu individualzima ne postoji veća i značajnija imovina od vlastitog brenda? Imate li vi vlastiti brend? Koje su njegove ključne osobine i karakteristike? Koja i kolika vrijednost stoji iza vašeg imena? U kojoj mjeri ste uopšte poznati i po čemu ste tačno prepoznati? Šta su za Vas dobri brendovi i zašto? Kao osvježenje i mala promjena u dosadašnjem pristupu uz sve navedeno obavezno pogledajte treći dio mog ekskluzivnog intervjua „Kako brendirati sebe?“.

Na zvaničnim predavanjima Tom insistira da se predstavlja ne kao jedno od najjačih imena ili mislilaca ekonomije, što uistinu jeste, nego kao vodeći brand na polju promišljanja, stvaranja i promovisanja postulata nove ekonomije zagovarajući tezu da je vaš personalni brend ništa drugo do neodoljivo obećanje svjetskoj tržišnoj ekonomiji. Danas, sutra i zauvijek. Ili možda ….

Kao i uvijek sa velikim zadovoljstvom očekujem Vaše komentare i diskusije.

Iskreno Vaš,

Dr Kenan Crnkić

 

Razmišljanje Izvan Okvira

 

Zamislite da se vozite automobilom u jednoj divljoj, tamnoj i kišnoj noći.Iznenada prolazite pored autobuskog stajališta i vidite troje ljudi kako stoje na kiši i čekaju:

1. Prva osoba je jedna stara gospođa koja izgleda kao da će upravo umrijeti.

2. Druga osoba je Vaš stari prijatelj koji Vam je jednom spasio život.

3. Treća osoba je perfektan partner (žena,muškarac) o kojem oduvijek sanjate da ćete sresti.

Koga će te odabrati? Imajte na umu da pored vozača u vozilu može biti još samo jedan putnik.

Razmislite prije nego što nastavite čitati dalje…

………

………

………

………

………

………

………

Ovo je klasična moralno-etička dilema koja se jako dugo koristila kod provjere sposobnosti kandidata koji su aplicirali za posao u jednoj od najvećih svjetskih korporacija:

1. Možete izabrati staru gospođu imajući na umu da može umrijeti svakog časa, odlučivši da upravo iz tog razloga trebate prvo spasiti nju.

2. Možete povesti starog prijatelja, imajući na umu da će te mu se tako odužiti zato što Vam je jednom ipak spasio život.

3. Ili pak možete povesti perfektnog partnera znajući da možda nikada više nećete imati priliku da njega ili nju ponovo sretnete.

Osoba koja je tada zaposlena  (bilo je više od 20 000 aplikacija) imala je neočekivano brzo tačan odgovor. Pogodite kakav?

~~~~~~~~~~~~

~~~~~~~~~~~~

~~~~~~~~~~~~

~~~~~~~~~~~~

~~~~~~~~~~~~

~~~~~~~~~~~~

~~~~~~~~~~~~

 

“Dao bih ključeve od auta mome starome prijatelju i time i šansu da spasi još jedan život tako što će sa sobom povesti staru gospođu do najbliže bolnice. Ostao bih na stanici sa partnericom svojih snova čekati na autobus.Tako bi imali priliku da se bolje upoznamo.”

Ponekad jednostavno trebamo odustati od ustaljenog načina razmišljanja na koje nas tjeraju ljudi i okruženje u kojem živimo i radimo.

 “Razmišljanje izvan okvira” se odnosi na kreativno razmišljanje, izvan uobičajenih parametara, pronalaženje originalnih i inovativnih rješenja za hitan problem. Fraza se pojavila u 60s i 70s i seže do poznate zagonetke 9 tačaka koja je prvi put objavljena davne 1914. U ovome zadatku od Vas se traži da spojite mrežu od 9 tačaka s četiri ravne crte, bez podizanja olovke sa papira.

U početku se čini nemoguće (postoji mnogo načina da to uradite sa 5 poteza, ali sa 4 jednostavno ne ide) sve dok ne shvatite da ne morate da se ograničite na to područje tj.zadati okvir od devet tačaka. Zanimljivo je da u samom zadatku niko ne kaže da ne smijete „Izaći od okvira“. Ipak, iz nekog nejasnog razloga (navike, ograničenost na šta se smije, a šta ne smije, neznanje, podsvijest itd.) svi pokušavamo naći rješenje upravo unutar tog istog imaginarnog okvira.

Kada dugo radimo unutar istog područja, često razvijemo tzv tunnel vision – vidimo samo ono što je usko vezano uz to područje, razmišljamo u okvirima unutar kojih jesmo. Je li to loše?

Po Albertu Ajnštajnu definicija gluposti je :

„Raditi iste stvari ,na isti način i očekivati drugačiji rezultat“.

Da li stara pravila, metode i sistemi mogu donijeti bolje ili pak identične rezultate u novim turbulentnim vremenima i promjenjenim okvirima? Može li se razmišljanje Van okvira naučiti? Kako? Koliko i kada trebamo razmišljati na navedeni način?

Možda stara provjerena pravila važe i za nova turbulentna vremena, ili?

Kao i uvijek sa velikim zadovoljstvom očekujem Vaše komentare i diskusije.

Iskreno Vaš,
Dr Kenan Crnkić

 

RIZIK – ILI  ?

Smijati se je rizik, da nas ne smatraju neozbiljnim i ludim.

Plakati je rizik, da nas ne smatraju slabim i sentimentalnim.

Boriti se je rizik, da ne budemo pobijeđeni.

Tražiti pomoć je rizik, da ne pokažemo da ne znamo sami.

Učiti je rizik, da ne pokažemo da smo “slabi”¸

Pokazati svoje snove i ideje mnoštvu je rizik, da ih ne izgubimo.

Ljubiti je rizik, da nam ljubav ne bude vraćena.

Biti iskren je rizik, da ne budemo prevareni ili odbijeni,

Biti svoj je rizik, da ne budemo odbačeni,

Živjeti je rizik, da ne umremo.

Nadati se je rizik, da ne izgubimo nadu.

Pokušati je rizik, da nam ne bi uspjelo.

Riskirati moramo, jer je u životu najveći rizik upravo taj da ne riskiramo.

Čovjek koji ne riskira ne napravi ništa, nema ništa i nije ništa.

Bez rizika, ne može se učiti, osjećati, mijenjati se, rasti, ljubiti… živjeti slobodno.

SAMO ČOVJEK KOJI RISKIRA JE UISTINU SLOBODAN ČOVJEK.

Ovu lijepu poemu mnogi koriste da bi objasnili važnost preuzimanja rizika kao jedinog pravog načina da se osjetimo živim i vrijednim življenja, a ne samo egzistiranja na ovome svijetu. Ipak mnogi misle da trebaju živjeti „normalan „  život, trudeći se da izbjegnu svaki pa i najmanji rizik.Traže sigurnost, predvidivost ili uobročenost tj. život u kojem stvari teku jednolično i u kojem je svaki novi dan skoro pa identičan prethodnom. Sve više i više ljudi traži “sigurnu luku„.

W.Shedd je jednom napisao :

„Želiš da tvoj brod bude u sigurnoj luci,ali zaboravljaš da brod nije stvoren da bi tamo stajao“

Ili možda jeste ?

 

Koliko rizika i kakvog, kada  i gdje trebamo u našim životima i poduhvatima ?

Da li je bulevar uspjeha neizbježno povezan sa avenijom rizika i zašto ?

Kao i uvijek sa velikim zadovoljstvom očekujem Vaše komentare i diskusije.

Iskreno Vaš,

Dr Kenan Crnkić

 

Poštovani,

Radi konzistentnosti i poštivanja Vašeg vremena, kao i  bolje organizacije sa zadovoljstvom Vas obavještavamo da će Dr Kenan Crnkić svakog ponedjeljka najkasnije do 12,00 časova postavljati nove materijale na blog i prateće društvene stranice (Facebook  i Twitter).

Komentare na navedeno možete postavljati u bilo kojem vremenskom periodu.

U toku sedmice pored redovnih postova ponedjeljkom, Dr Crnkić će periodično i drugim danima postavljati zanimljive sadržaje (video materijale sa predavanja, isječke sa medijskih gostovanja i sl.).

Puno lijepih pozdrava,

Dr Crnkić tim

[separator top=”40″ style=”none, single, double, dashed, dotted, shadow”]

 

Najbolji način da dobijemo dobru ideju je da imamo puno ideja.

                                                                                   Linus Pauling

Dragi prijatelji,

Zahvaljujem se svima koji su mi u proteklom periodu uputili čestitke povodom dobijanja visokog priznanja Linus Pauling za nauku i humanizam koju dodjeljuje Internacionalna liga humanista.

Stoga sam smatrao prikladnim da sa Vama podjelim nekoliko zanimljivosti vezanih za rad i djelovanje tog velikog čovjeka.

Linus Pauling jedina je osoba na svijetu kojoj su za života dodjeljene dvije Nobelove nagrade i to: 1955. godine za hemiju  i 1962. godine za mir.

Ono što posebno intrigira jeste činjenica da je njegov spektar rada i djelovanja bio izuzetno širok, od hemije – C vitamin…, biologije – DNK…, fizike – X-ray zrake… do borbe protiv rata u Vijetnamu, nuklearnih bombi i svesrdnog zalaganja za iskorijenjivanje siromaštva.

Linus je smatrao da svaki čovjek treba i mora biti višedimenzionalna ličnost i do svoje smrti živio je na način da nikada nije dopustio da unutar njega umre ona radoznalost za istraživanjem i spoznajom novog i drugačijeg.

S tim u vezi pitam se koliko smo svi mi ograničeni na jedan spektar djelovanja? Šta je naš posao, a šta naš biznis? Koliko smo radoznali da spoznamo novo i drugačije? Koliko nam ideja u toku dana padne na pamet i da li smo dopustili da utihne dijete u nama koje sa istinskom pažnjom i radoznalošću posmatra ljude, život i svijet u cijelini?

Kao i uvijek sa velikim zadovoljstvom očekujem Vaše komentare i diskusije.

Iskreno Vaš,

Dr Kenan Crnkić